Nick Drake

U najboljoj maniri romantičnih pjesnika 19. stoljeća, jedan jedinstveni, vjerojatno nikad ponovljen talent, prošao je početkom '70-tih godina prošlog stoljeća, tijekom svog prekratkog životnog vijeka i u sjeni velikog Jima Morrisona, gotovo posve nezapaženo.

Međutim, danas je on jedna od najutjecajnijih, čak kultna figura svijeta glazbe na kojeg se kao uzora pozivaju Lucinda Williams, Peter Buck (iz REM-a), Kate Bush, Tom Verlaine i mnogi drugi.

Njegovi albumi smatraju se vrhuncem britanske folk-rock scene i vrhuncem kantautorskog žanra uopće, te su izvor nadahnuća glazbenicima 'treće' ili 'četvrte' generacije koji štuju svaku njegovu pjesmu 'jesenskog ugođaja', svaki njegov turobni i melankolični stih umotan u akustičnu virtuoznost s pratećim gudačkim aranžmanima... Njegovo ime je, naravno, Nick Drake.

Drake, introvertiran sam po sebi, upao je u tešku depresiju, povukao se u sebe, prestao je svirati, a ponekad je bio u takvom stanju da nije mogao ni pričati ni hodati, mučila ga je nesanica što je rezultiralo njegovim hospitalizaciji na nekoliko tjedana i doživotnom navikom uzimanja antidepresiva.

Međutim, 1972. Drake je nazvao Johna Wooda i rekao mu da želi snimiti novi album. Unajmio je sobu u hotelu i u dva dana (baš kao i Van Morrison za album "Astral Weeks"), za sveukupno 4 sata snimanja (svaki put je počeo snimanje točno u ponoć) snimio svoj, kako će se kasnije pokazati posljednji album "Pink Moon", bez pratećeg benda, bez aranžmana, samo Drake i gitara (klavir je kasnije studijski nadodan na naslovnu pjesmu).

Album se sastojao od 11 kratkih pjesama u trajanju od 28 minuta (posebno valja izdvojiti "Pink Moon" (upotrijebljena u reklami za Volkswagen 30 godina kasnije), "Things Behind The Sun", "Which Will" te gitaristički maestralno odsvirane "Radio" i "Parasite"), iznimno klaustrofobičnog ugođaja, preiskren, koji u slušatelja budi osjećaj kao da gledate plivača koji se zagrijava i isteže kako bi bio spreman za skok u prazan bazen. Nakon što je album snimljen, Drake je snimke ostavio na recepciji Island Recordsa i otišao.

Naravno, zbog njegove stare navike album se uopće nije prodavao, a Drake je tonuo sve dublje i dublje u depresivno stanje iz kojeg ga je bilo sve teže za izvući. Odlučio je odustati od bavljenja glazbom i drastično promijeniti svoju karijeru, pa se čak okušao i kao računalni programer. U stanju očigledne morbidne depresije, Drake je snimio još četiri pjesme koje su pridodane nikad dovršenom, posthumnom izdanom albumu s demo snimkama i ranim radovima "Time Of No Reply" iz 1986., a među njima i "Black-Eyed Dog", fantastičnu (koliko to fantastično može biti) viziju vlastite smrti.

Polako je gubio i naposlijetku izgubio doticaj s okolinom, te se družio samo s dvoje ljudi - prijateljem Johnom Martynom i francuskom pjevačicom Francoise Hardy s kojom je počeo i živjeti, a zbog koje se i preselio u Pariz kako bi pisao pjesme za nju (povijesni podaci vezani za ovo razdoblje Drakeova života su vrlo kontradiktorni, Hardy tvrdi da Drake nikad nije pisao pjesme za nju, čak štoviše - da ona uopće nije ta Francoise Hardy o kojoj se priča, dok s druge strane postoje izvješća kako je Drake napisao par pjesama za nju, no one nikad nisu bile snimljene).

Drake je nakratko napustio Pariz kako bi posjetio roditelje, ali francusku prijestolnicu nikad više nije vidio... Uzevši preveliku dozu antidepresiva, Nick Drake zauvijek je sklopio oči 25. studenog 1974. u roditeljskoj kući u Tanworthu. I danas se vode rasprave da li se radilo u samoubojstvu ili o slučajnom predoziranju (antidepresivi su u ono vrijeme bili izuzetno opasni ako bi se uzela veća doza od liječnički prepisane), a njegov jednostavan grob iza crkve u Tanworthu nosi stihove: "And now we rise/And we are everywhere" iz pjesme "From The Morning", posljednje pjesme posljednjeg albuma za života Nicka Drakea.

1986. objavljen je "Fruit Tree", CD box s Drakeova tri studijska albuma i album s demo snimkama, dakle apsolutno sve pjesme što je ovaj senzibilni glazbenik ostavio u svoje nasljeđe. I premda Drake nipošto ne priliči slušati na nekim 'The Best Of' kompilacijama, za one koji se tek žele upoznati sa stvaralaštvom Nicka Drakea, postoji izvrsno izdanje iz 1994. (reizdanje iz 2003.) - "Way To Blue: An Introduction To Nick Drake" sa 16 najvažnijih pjesama koje su najbolji vodič kroz njegovu kratku, prenaglo ugašenu karijeru.

preuzeto sa muzika.hr

Komentari (0)