Zabrijala na Japan

Čini mi se da u zadnje vrijeme održavam neki diskretni touch s Japanom, a da se nisam ni pomakla iz Zagreba; na žalost, naravno.

Počelo je, ako se ne varam, s prošlogodišnjom jesenskom revijom azijskog filma,  održanom u Broadway kinu Tkalča. Ah, da, bila su to dva prekrasna filma čije je gledanje bilo  čista uživancija. Jedan je film bio o samuraju a drugi o redovniku. Sve mi se u tim filmovima prokleto dopalo. Odjeća, (i inače se palim na Yamamota), interijeri, eksterijeri, arhitektura, fotografija, priča, borbe……….., ama sve, baš sve, od početka do kraja.

Potom je uslijedila Murakamijeva Norveška šuma. Iako sam je kupila još na Interliberu, po preporuci moje (glede književnosti mnogo upućenije) prijateljice, počela sam je čitati nešto prije praznika. Tako sam se za božićne i novogodišnje praznike uživljavala u misli i osjećaje koje su tokijski brucoši proživljavali negdje oko 68-e godine prošloga stoljeća.
 
   Ma kako minoran bio, mome japanskom slijedu pridodajem i dobiveni mail s haiku novogodišnjom čestitkom, zapravo dva maila, od kojih je svaki sadržavao svoj haiku;  jedan dobiven u svojsvu kolegice, a drugi nešto bliže i draže prijateljice. Neznam kako bi se isti pozicionirali na festivalu haiku poezije, ali iako su napisani na hrvatskom, meni su zvucali nekako japanski. 
 
 S naročitim nestrpljenjem očekujem svoj slijedeći najgrandiozniji, japanski doživljaj koji će se desit uskoro, već ovog mjeseca, jer 28-og i  29.-tog u dvarani Lisinski nastupaju legendarni japanski bubnjari Za Ondekoza. 

 To su nevjerojatni momci  čiji se život i djelovanje bazira na Sogakuron filozofiji koja polazište ima u vjerovanju da su trčanje i glazba jedno. Stoga oni u svojim nadasve dinamičnim i energičnim tkz. maraton performansima spajaju, nama zapadnjacima uglavnom odvojene aktivnosti, kao što su trčanje, bubnjanje i ples. Sviraju tradicionalne japanske instrumente – razne vrste taiko bubnjeva, od kojih jedan teži čak 400 kg i ima promjer 1,5 m, Shakuhaci - flautu od bambusa, te razna zvona i udaraljke.  Za sve ljubitelje histografskih informacija izdvojiću samo nekoliko crtica iz njihove kratke i bogate povijesti. Dakle krenimo od početka. Skupinu Za Ondekoza osnovao je 1969. njihov  cijenjeni i poštovani učitelj Tagayasu Den na japanskom otoku Sado. Trupa je kasnije preselila na obronke planine Fuji te tamo nastavila marljivo trenirati. Prvi nastup Za Ondekoza je imala 1975 godine i to neposredno nakon sudjelovanja na Bostonskom maratonu. 1976-a je obilježena suradnjom sa Bostonskim sinfonijskim orkestrom pod ravnanjem maestra Seiji Ozawa. 1990-te počinje njihova trogodišnja maraton  turneja po SAD-u koja je otpočela i završila u njujorškom Carnegie Hall-u, za čijeg trajanja je ostvareno impozantnih 355 nastupa,  pretrčano 14.910 km i to u 1.071 dan. Potom slijedi nastup na glamuroznom Christian Dior Haute Couture 2002-e  na poziv slavnog Diorovog šefa dizajnera Johna Galliana. Iste te godine izvode i prvu maraton turneju doma u Japanu u spomen svom preminulom osnivaču i učitelju Tgayasu Denu; pretčali su 600 km od otoka Sado sve do planine Fuji.  

Eto momci su stvarno posvuda putovali, bili i trčali. Nemam pojima hoće li možda trčati i po Zagrebu,  možda ih sretnemo negdje na Jarunu ili na nasipu ili možda na Sljemenu? U svakom slučaju sasvim izvjestan susret jest onaj u dvorani Lisinski gdje dolaze ponovo nakon godinu dana i nastupaju pod motom Toyota udara ritam života (nije teško pogoditi da je generalni pokrovitelj Toyota Croatia).

Jako se veselim njihovom ponovnom nastupu i možda baš ovoga puta uspijem spoznati što to predstavlja ‘konja koji galopira zajedno sa suncem što sviće na obzoru’. 
 

Komentari (0)