Carsko putovanje

Ponesite maramice! Znamo, Francuzi su čudan narod. Mrze strance, ne daju im uopće priliku da pokažu što sve znaju, rade mračne filmove, još čudnije montirane, a onda tvrde da su baš tako htjeli pa to onda nazovu arty furkom i nikome ništa.

CARSKO PUTOVANJE
Ponesite maramice!

Znamo, Francuzi su čudan narod. Mrze strance, ne daju im uopće priliku da pokažu što sve znaju, rade mračne filmove, još čudnije montirane, a onda tvrde da su baš tako htjeli pa to onda nazovu arty furkom i nikome ništa. Štono bi rekao Woody Allen u filmu 'Sretni svršeci' kada snimi film kao slijepi redatelj (a film, naravno, slavno propadne u Hollywoodu, ali se u Francuskoj proslavi): 'Hvala bogu na Francuzima!'

No, zato, s druge strane, ne postoji niti jedan drugi narod koji toliko slavi sitne užitke i koji je u stanju od kušanja vina, sireva, pa čak i maslinovog ulja (da, postoje i degustatori toga, koji se čak neće ni namrštiti kada gucnu gutljajčić te dragocjene guste tekućine) napraviti takvu filozofiju da se svima onima koji ne znaju njihove tajne vještine nameće onaj osjećaj poznatiji pod nazivom 'djevojčica sa žigicama' - tj. gledanje po strani.

Rezultat svega toga je da su Francuzi zauzeli naoko shizofreni stav prema stvarnosti. S jedne strane imaju tu francusku dekadentnu nonšalanciju tipa 'boli me briga', a s druge - patetiku do boli. Najbolji primjer ovog potonjeg uzvišenog stanja koje u zadnje vrijeme, prepuno ironije, baš i nije na cijeni je dokumentarac 'Carsko putovanje'. Iako bi čovjek na prvi pogled zaključio da je ovaj dokumentarac kao stvoren za djecu - prije svega zato što igra u vrlo ranim terminima i zato što je sinkroniziran ? on to nipošto nije.

Ok, gledali smo i mi sve one 'Opstanke' kad smo bili mali, no ne sjećamo se kada je uopće postignut takav osjećaj identifikacije kao s malim carskim pingvinima koji govore, a usto još i hodaju slično kao mi. Znamo, zvuči smiješno, no kada se ženka pingvina vrati nakon višemjesečnog marša do hrane (i to nakon što je preživjela opasnosti klime i prijetnje smrću u oceanu, a na kraju ipak uspjela pronaći svoje mladunče) te kada kaže svom vjernom partneru 'Proći će još tisuću zima dok ponovo zaplešemo svoj ljubavni ples', čovjek ne može a da ne pomisli da je onaj vražji Woody Allen ipak bio u pravu.

Ma naravno da je čaša uvijek napola prazna, ma koliko se mi trudili biti veseli! ?ivot je okrutan i proći će barem stotinjak minuta prije negoli i vi shvatite da je u ovom slučaju prije riječ o melodrami negoli o nekom dokumentarcu i da je sve to oko nas jedna velika tragedija, ma koliko mi u njoj otočića sreće uspijevali pronaći...

piše: Delfina
 

Komentari (0)