Munich

U rujnu 1972. pred očima 900 milijuna tv-gledatelja diljem svijeta odigrao se nezamisliv teroristički napad. U Münchenu su se održavale ljetne Olimpijske igre ( poznate kao «Olimpijada mira i radosti»).

MUNICH

U rujnu 1972. pred očima 900 milijuna tv-gledatelja diljem svijeta odigrao se nezamisliv teroristički napad. U Münchenu su se održavale ljetne Olimpijske igre ( poznate kao «Olimpijada mira i radosti»). Odjednom i bez ikakva upozorenja, ekstremna palestinska skupina znana kao „Crni rujan“ napala je Olimpijsko selo i ubila dva člana izraelskog olimpijskog tima, a devetoro ih je uzela za taoce. Napeto iščekivanje i tragičan masakr koji se odvijao pred televizijskim kamerama završio je riječima voditelja Jima McKaya : «Svi su mrtvi».

Upravo tim događajem započinje film «Munich», remek-djelo filmskog mogula Stevena Spielberga. Poznati Oscarovac smjestio je sebe između Izraela i Palestine promatrajući čitavo desetljeće terorizma i odmazde zaključujući: "There is no peace at the end of this".

Ne uzimajući ničiju stranu, uzeo je u obzir obje strane.
Film pokazuje duboku ljubav prema Izraelu i sadrži iskrene trenutke kada majka podsjeća sina zašto je njihova država trebala biti osnovana : « We had to take it because no one would ever give it to us. Whatever it took, whatever it takes, we have a place on Earth at last.« Vjerujem da se je i Spielberg u dubini svoje duše složio s ovom izjavom.

U središtu priče nalazi se mladi izraelski patriot i obavještajac Avner (Eric Bana).
Avneru koji je još u šoku od minhenskog masakra i bijesan zbog njegove okrutnosti, pristupa član Mossada Ephraim (Geoffrey Rush) i od njega traži da ostavi trudnu suprugu, odrekne se svog identiteta i pokuša ući u trag te smakne palestinske teroriste za koje se sumnja da su organizirali napad u Münchenu. Iako je mlad, Avner uskoro postaje vođom tima četvorice različitih, ali vrlo dobro uvježbanih ljudi. Od ?eneve do Frankfurta, Rima, Pariza, Londona i Beiruta, Avner i njegov tim putuju svijetom u najvećoj tajnosti prateći svakog čovjeka čije se ime nalazi na dobro čuvanoj listi meta. Pomno planirana ubojstva izvršavaju jedno po jedno. Daleko od obitelji i van granica zakona međusobno si postaju jedina veza s ljudskošću. Međutim ona se počinje rasipati kad među njima počnu nesuglasice oko pitanja koja im ne daju mira : «Koga mi to ustvari ubijamo?Je li to opravdano? Hoće li to zaustaviti daljnje nasilje?»

I sam Spielberg se pita, ali ne može pronaći odgovor na ključno pitanje: «Je li je rat protiv terorizma pobjediv? » Svi bi mi voljeli misliti da je odgovor pozitivan.
Ali «Munich» nam donosi surovu istinu: iza svakog ubijenog terorista postoji drugi, vjerojatno gori, čekajući da preuzme njegovo mjesto.
Te su Olimpijske igre trebale poslužiti kao podrška globalnom jedinstvu i barem nakratko biti oazom mira, ali to im nije bilo suđeno.

Uskoro se saznalo da su ljudi koji su upali u Olimpijsko selo odjeveni u trenirke, naoružani kalašnjikovima i ručnim granatama, palestinski fedayeeni ( doslovno ljudi koji se žrtvuju). Mnogi od njih regrutirani su iz izbjegličkih kampova u Jordanu,Siriji i Libanonu, a cilj im je bio pažnju svijeta usmjeriti na palestinski problem i zamijeniti taoce za 234 palestinska zatvorenika. Nepopustljiva izraelska Vlada Golde Meir od početka je odbijala bilo kakve pregovore, a Njemačka je odbijala dozvoliti Specijalnim izraelskim snagama da poduzmu akciju u Münchenu. Umjesto toga njemačka je policija samostalno izvela niz nesretnih pokušaja oslobađanja koji su na kraju rezultirali kaotičnom pucnjavom u kojoj su poginuli taoci, pet otimača i jedan njemački vojnik.

Unatoč tmurnoj atmosferi Olimpijske igre su se nastavile nakon što je poginulima odan počast. O događajima koji su slijedili vijesti nisu nikad izvještavale.
Javno je Izrael na napad odgovorio bombardiranjem uporišta PLO-e u Siriji i Libanonu. Premijerka Golda Meir i tajni «Committe X» odobrili su još jednu misiju o kojoj se nije govorilo: eliminaciju 11 operativaca Crnog rujna bilo kojim raspoloživim sredstvima. To je bio plan za operaciju «Božji bijes» koja i dan danas pobuđuje kontroverze i rasprave.
Redatelja je zaintrigiralo pitanje koje nikad nije javno postavljeno: kako je tajna misija utjecala na ljude koji su je morali izvršiti? Kako bi to istražili, Spielberg i Kathleen Kennedy angažirali su Pulitzerom nagrađenog dramskog pisca Tonya Kushnera da razradi predložak scenarija Erica Rotha, kojega je inspirirala knjiga «Osveta» kanadskog novinara Georgea Jonasa.

Munich je pravi internacionalni film čija se radnja odvija tijekom 1970-ih u 14 europskih i bliskoistočnih zemalja, a za potrebe filma bilo je potrebno izgraditi više od 120 setova. Scenograf Rick Carter pronašao je gotovo sve što mu je bilo potrebno u Mađarskoj ( koja je bila idealna zamjena za sjevernoeuropske gradove) i Malti (koja je zamijenila Bliski istok). Supervizor za vozila morao je pronaći autobuse, taksije, vespe i ostala vozila iz 70-ih, ukupno njih 1500. To je bio problem jer su vozila u ono vrijeme bila dosta nekvalitetna i teško je bilo pronaći ona u voznom stanju, a da nisu skupi kolekcionarski primjerci.
Munich je događaj koji širom otvara oči,film koji postavlja teška pitanja i prikazuje izvrsno razvijene karaktere.

Usprkos povijesnoj strani ove priče nemoguće je ne opaziti sličnost sa današnjim događajima. Svaka riječ izgovorena u vezi terorizma, danas je relevantna kao što je bila ranih 70-ih.
I još na kraju ostaje samo pitanje: Je li film predugačak? Možda jest, ali ja nisam marila za to.

piše:  Ana Simić 

Komentari (0)