Sideways

Zamislite da sjedite u kinu i gledate film u kojem glavnom glumcu život spašava boca Cheval Blanca iz 1961?Sideways, naravno. Tekst koji slijedi pisan je u veljači kada se taj danas već kultni film pojavio u hrvatskim kinima.

Godinu i nešto sitno nakon američke premijere još se uvijek regrutiraju fanovi i računaju efekti filma koji nisu daleko od predviđanja: film je nagrađen Oskarom i nizom drugih nagrada po festivalima, pinot noiru je porastao rejting, a mjesta u Kaliforniji na kojima se odvija radnja postali su modeli uspješnog vinskog turizma (kruži i priča da bi se tamo trebao odvijati i prvi vinski reality TV show The Wine Makers koji će pratiti pokušaje petoro vinara wannabe). Najvažniji efekt je dakako onaj svakodnevniji, a taj je pojačani interes za vino općenito, što filmu priznaju svi u vinskom univerzumu pa se i ne treba čuditi da se već nagađa o nastavku.

Film prati dvojicu prijatelja s faksa po vinskim putovima Santa Barbare. Miles (odlični Paul Giamatti) američki je anti-junak: nizak i zdepast, sklon cinizmu, predaje književnost osmom razredu, još uvijek uzima novac od majke i bezuspješno pokušava objaviti svoj 750 stranica dug i kompleksan roman. Takva luzerska ikona, samozvani zbroj nedostataka i životnih neuspjeha u krizu srednjih godina uspio je ući na Xanaxima, nesretno razveden i opsjednut bivšom ženom ('imala je najbolje nepce od svih žena koje sam poznavao, znala je čak razlikovati i sva talijanska vina..).

Ono što ga drži na životu su vina. Njegov prijatelj Jack (kultni Thomas Haden Church) s druge strane kuša Sanford Pinot Noir 2001 sa žvakaćom u ustima i nije mu baš jasno kako se od crnog grožđa može dobiti bijeli pjenušac (Byron Santa Maria Valley Brut Reserve 1992). On je preplanuo i atletski građen vječni dječak i bivša zvijezda TV-sapunica čije skoro vjenčanje je i povod njihovom izletu. I dok Miles želi dati oduška svojoj enofiliji pijući najbolje što Santa Ynez Valley nudi, Jack je svoj 'zadnji tjedan slobode' namjerio nekim drugim bakanalijama, zbog čega im se već drugog dana pridružuju i dvije suputnice, Maya (Virginia Madsen) i Stephanie (Sandra Oh).

Ono što se dalje događa pretvara Stranputice u inteligentan, i rijetko zabavan film. Kritičari se ne mogu načuditi da takva priča nije zapala u neki od holivudskih klišeja, npr. putovanje kao samootkrivanje ili u ofucane metafore o životu i vinu (ili, još gore, ženama i vinu. ?ene i vino ne bi trebalo dovoditi u analogiju bez prilične doze samoironije). Ni podjela na pinot noir tip osobe (delikatan i nepredvidljiv 'tankokožac' čiju kompleksnost znaju cijeniti rijetki) za razliku od cab tipa (prozaičan, uspijeva gdje god da ga staviš), kojom mnogi pokušavaju opisati suprotnosti protagonista vadeći citate o vinima i sortama iz filma, nije najzahvalnija. Pojavit će se i druge sorte i likovi tako da na kraju ništa neće ostati crno ili bijelo (osim grožđa, dakako). Čak je i slavno zavođenje razgovorom o vinu između Maye i Milesa uspjelo nadići patetiku, s tim da bi njena priča o životu vina i životima posvećenima vinu mogla preobratiti najzagriženije pivopije ili trezvenjake. ('Osim toga, okus mu je tako j?dobar').

Stranputice-efekt Milesov solilokvij posvećen je pinotu crnom, njegovoj omiljenoj sorti koju je film učinio zvijezdom. Proslavio je njegovu temperamentnost, nepredvidivost i delikatnost, neotpornost na pretjeranu vlagu ili vrućinu, izbirljivost u pogledu terroira, antičke korijene loze, trud koji zahtjeva, ali i fantastične rezultate koje može dati, prvenstveno u Burgundiji. Spomenuti nagli porast prodaje, čak i u dijelovima vinskog svijeta posebno 'otpornim' na pinot crni, smatra se tek početkom. Najviše je, naravno, profitirala sama regija; vinski puti Jacka i Milesa preplavljeni su novim i starim vinskim freakovima, a vinarije i objekti poput Hitching Posta ili vinarije Sanford koji su se našli na itineraru Stranputica bilježe priličan rast prometa. Turistička zajednica Santa Barbare nudi nova izdanje Sideways karte, kao i organizirane izlete na mjesta koja se pojavljuju u filmu, te navodi da raste interes i za druge vinarije u regiji.

Osim ovakvih stihijskih turističkih, ovaj bi filmski fenomen lako mogao imati i trajnije posljedice. U svakom dužem osvrtu na film može se naći i opis karakteristika pinota crnog, na nekim stranicama pojavljivale su se i tablice s podacima o sorti, kao i preporuke za godišta, proizvođače... Zanimljivo je da je takav trend zaživio baš u Americi gdje je suptilnost pinot noira tradicionalno loše prolazila u konkurenciji sa robusnijim sortama. ('U SAD-u, gdje je sve veliko, i naše simpatije su bile na strani merlota i caberneta.', glasi jedan komentar na film.) Osim promjene u standardima okusa, Stranputice nose i naznake drukčijeg ukusa: vino je u filmu izbačeno iz konteksta u kojem predstavlja statusni simbol, trendovski dodatak vašem novom lifestyleu ili predmet kolekcionarskog prepucavanja (kao u slučaju Mayinog muža, na čiji se 'podrum za publiku' gleda kao na indikator njegovog pozerstva). Umjesto pompe i pretencioznosti, Stranputice nude strast i izgrađeni stav o vinima; Milesov protest 'I'm not drinking any f. Merlot!' spada među legendarnije prikaze malog čovjeka u borbi protiv dominantnog ukusa (ako je suditi po tome koliko ga citiraju, legenda je rođena). Uronjeno u svakodnevicu, vino doduše nekada i loše prolazi; recimo dok Miles u napadima depresije ulijeva u sebe Sea Smoke Cellars Botella Pinot Noir 2002 ili Dominique Laurent Pommard 1998., no takve se stvari dešavaju kada ste ludi za vinom.

Sve u svemu, klub obožavatelja vina iz Stranputica mogao bi lako navući mnoge na vino, naročito ljude mlađih generacija, čiji se 'filmovi' često ne poklapaju s pričama većine časopisa i tekstova o vinu.

I još nešto. 'Bakhov nektar' nije dovitljiva metafora. Već neko vrijeme.
 

Komentari (0)