Još jedno zlato za Janicu

Zlatnom medaljom u olimpijskoj kombinaciji Janica Kostelić zaslužila je i zlato kutjevačke Zlatne doline. Igor Hruškar, direktor marketinga Kutjevačkog podruma, Janici je naime poklonio arhivski muškat otonel iz 1982., godine kad se Janica rodila.

Istom je prilikom i Ivica za svoju srebrnu medalju dobio isto vino, samo tri godine starije, taman koliko je i on stariji od sestre. Tim se lijepim činom svrnula pozornost na najvredniju hrvatsku vinsku arhivu, na desetke tisuća boca koje su skrivene iza debelih vrata u podrumu ispod kutjevačkog dvorca sagrađenom još 1232. godine.

Kutjevačka vinska arhiva nije ipak tako stara. Ozbiljnije se počelo arhivirati devedesetih godina 19. stoljeća, no arhiva skupljena do drugog svjetskog rata uništena je u razbijačkim pohodima Čerkeza 1943. godine. Dio je podruma bio vješto zazidan, pa je iza Čerkeza ostalo četiri do pet vagona vina, no to su partizani podijelili svojim ranjenicima umjesto lijekova do kraja rata.

Iznova se arhiva sustavno počela skupljati od 1948. godine. Uglavnom je bila riječ o kasnim berbama graševine, crnog i bijelog pinota (burgundca), traminca, muškat otonela, muškat ruže i rajnskog rizlinga, te klikuna od crnih vina. Veće se količine vina arhiviraju baš od 1982. godine kad se i Janica Kostelić rodila. Vina zriju, ili kako kaže jedan od „čuvara“ kutjevačke arhive Drago Humski – putuju kroz vrijeme – na temperaturi od 6 do 14 Celzijevih stupnjeva uz relativnu vlažnost zraka između 65 i 90 posto i u prostoru bez stranih mirisa. Boce su polegnute kako bi čepovi uvijek bili natopljeni vinom, a sakrivene su debelom naslagom paučine. Bez obzira na starost vina, međutim, paučina neće biti starija od 20 godina. Svakih 15 do 20 godina buteljke se, naime, prečepljuju. Arhivska vina Kutjevačkog podruma uglavnom imaju neprovrelog šećera (između 6 i 70 grama po litri), pa ih je lijepo služiti uz slatke deserte. Ako takvim draguljima uopće treba štogod pridruživati jer kušanje arhivskih vina je izuzetan doživljaj okusa i mirisa koji traje i satima nakon što kušanje završi. Zbog posebne i tajne tehnologije proizvodnje, vina iz kutjevačkog arhiva ni nakon 30 godina starenja nemaju taloga vinske kiseline, a zadržavaju perfektan okus i arome.

Sve do 1978. godine arhivska se vina Kutjevačkog podruma nisu prodavala, nego su se njima nudili samo najglasovitiji gosti podruma. Rajnski rizling kasne berbe 1960. godine bilo je prvo vino iz arhive ponuđeno tržištu. Prodavao se stranim gostima na Svetom Stefanu u crnogorskom primorju. Ne treba ni govoriti da je to tada bilo najskuplje vino u bivšoj Jugoslaviji.

Muškat otonel u Kutjevu se često arhivira. Iako se sorta samo sporadično uzgaja u Istri i kontinentalnoj Hrvatskoj, tamo gdje ga ima daje ponajbolja vina punog okusa i vrlo aromatična. A Janičina 1982. godina u kutjevačkoj zlatnoj dolini se ne smatra dobrom. Štoviše, muškat otonel jedina je sorta za koju se ta godina smatrala dobrom, za ostale se niti ne spominje. Ivičina 1979., pak, za muškat otonel je vrlo dobra, dok je za graševinu i bijeli pinot dobra. Za usporedbu, najbolje godine za muškat otonel bile su 1983., 1971., 1961., 1958. i 1950., a općenito, godine koje se posebno pamte u kutjevačkom kraju do 1991. bile su 1971. i 1961. Stoga, kad se otvore zlatna vrata kutjevačkog vinskog arhiva vina iz tih godina trebala bi biti prvi cilj, no ne treba sumnjati da je svako arhivirano vino dragulj za sebe.

Komentari (0)