Nos za vino

U posljednjih nekoliko godina sve više se susrećemo s vinima na čijim etiketama se pojavljuju imena slavnih.

Sir Cliff Richard, Sting, Francis Ford Coppola, Bob Dylan, Olivia Newton John, Greg Norman, samo su neka od imena koja se mogu naci po bocama vina na britanskom tržištu. I kako im ide? Odlično! Zoran primjer je lanac trgovina ‘Tesco’ koji je u rekordnom vremenu prodao Vida Nova 2001 – vino spomenutog Sir Cliffa Richarda iz Algarve, nepopularne vinske regije Portugala od loze posađene tek 1998?! Koliko god to bilo teško priznati ljubiteljima vina i ono je na kraju ipak samo proizvod koji ne može biti imun na nesmiljena pravila tržišta, pa će ime zvijezde na etiketi imati veliki, ako ne i presudni utjecaj na kupca. Neki neće pogledati ni cijenu, a neki će to isto vino držati iznad kamina dok ga svi gosti ne primijete ili dok čep sam od vrućine ili tuge ne iskoči. Pitanje koje se ovdje nameće je: da li se radi samo o još jednom markentinškom triku ili iza slavnog imena možemo pronaći kvalitetu.

U rujnu ove godine sam imao priliku staviti ovo na vagu; žrtvena zvijezda je bila Gerard Depardieu.

Depardieu je ozbiljnije povezan sa vinom od 1989. kada kupuje posjed iz 13. stoljeća Chateau de Tigne, Anjou u Loire regiji sjeverne Francuske. Godine 2001. se udružuje sa starim liscem Bordeauxa, Bernard Magrezom (Chateau Pape Clement), i osniva poduzeće La Clé du Terroir. Dvojac ulazi u desetak vinograda širom svijeta i proizvodi vino sa slikom i imenom poznatog glumca na etiketi. Interesantno je da nijedna od slika nije iz profila?!

Njihova vina su prvi put izložena u Londonu u restoranu W’SENS uz promociju njegove knjige ‘My Cookbook’, kuharice tradicionalnih i jednostavnih francuskih jela za koju se Monsieur Depardieu kune da je on sam kuhao svako. Osim recepata, Depardieu piše i o svom nekonvencionalnom ‘pristupu’ budućim sastojcima svojih jela. On naime provede neko vrijeme u prisnom razgovoru sa svinjom prije nego ju ubije, vjerujući da će životinja koja živi i umre u miru imati kvalitetnije meso. Znao sam da koke padaju na francuski, ali svinje!? A kad smo već kod koke, palo mi je na pamet da je naš Branko Đurić – Đuro, davno prije Depardieua primjenjivao alternativne metode u kulinarstvu, kad je u Nadrealistima plašio onu koku kako bi imao kvalitetnije, pardon, rastresitije meso. Komu vjerovati? Možda je najbolje da odete sami do mesnice i pitate mesara jednu koku s kojom je razgovarao i drugu koju je plašio, pa sami usporedite.

Nego, vratimo se vinima. Kušanje je počelo s vinima Bernard Magreza od kojih se posebno ističe Chateau Fombrauge Blanc, Bordeaux 2004., prva berba ovog bijelog vina istoimene Saint-Emilion Grand Cru, te Magrez Tivoli, Médoc 2002.

Depardieu otvara sa Référence, Vin de Pays d’Oc 2002, 60% merlot i 40% cabernet sauvignon. Vino je mekano, okusom dominira zrela šljiva, blagog je tanina te umjerene kiseline i kraćeg završetka. Sljedeći je Lumiére, Guerrouane 2003, Morocco koji me je najviše iznenadio. Očekujući gusto, grubo, gotovo sprženo vino koje u većini slučajeva nudi Maroko, ovaj grenache-syrah je izrazito mekan, s ugodnim okusom kombinacije trešnje i kupine i pomalo slatkastim završetkom.

Ma Vérité, Haut Médoc 2002 je klasičan Bordeaux blend. 90% cine cabernet sauvignon i merlot i svega 10% petit verdot i cabernet franc. Izrazite je arome paljenog hrasta i crnog ribiza. Okus je ugodno trpak sa većom koncentracijom šumskog voća i tla, te umjerenim alkoholom.

Confiance, Premiéres Cotes de Blaye 2003 je po Robert Parkeru jedno od najboljih vina iz te regije. Vino je pretežno merlot s kojim grozdom malbeca, kojem je potrebna još koja godina odležavanja u boci. Ogromna koncentracija voća i začina, s povišenom kiselinom i taninom, daju mu svijetlu budućnost.

Tu je i prvi susjed čuvenog Mas de Daumas Gassac (po Hugh Johnsonu jedini Grand Cru Languedoca) Le Bien Décidé, Aniane, Coteaux du Languedoc 2003. Syrah, grenache i carignan u odlicnoj formi. Dosta zatvoreno u početku, a onda slojevi aroma tartufa, plave šljive, kože, ružmarina i kadulje. Vino je snažnog tijela, s perfektnim balansom, kompleksnim okusom suhe šljive, crne masline i začina, te sa dugim čokoladnim završetkom. Nakon po meni najboljeg vina ove lepeze nailazim na monstruma: Spiritus Sancti, Toro 2003, Spain je 100% tinto de toro, sorta poznatija kao tempranillo u ostalim dijelovima svijeta. Da li se pije ili jede žlicom??? Već na nosu se osjeti veličina ovog vina, datulje, suhe šljive i sušeno meso. Punog je okusa kojim ipak prevladava alkohol, u ovom slučaju 15%. Upozorenje! Ne piti bez većeg komada mesa ispred sebe. Posljednje vino je Mi Diferencia, Mendoza 2003, Argentina. Malbec koji me je razočarao i tako ostavio bez inspiracije da išta napišem o njemu.

La Croix de Peyrolie-Lussac Saint Emilion, Sine Nomine-Priorat Spain i Douro-Douro Portugal su tri vina koja se nisu pojavila na ovom kušanju, ali sada već poznavajući Depadieuov stil te sorte i regije iz kojih ova vina dolaze, nije teško zaključiti da su to crna jaka vina, visokog ekstrakta, aroma tamnog jagodičastog voća, gljiva, začina, crnih maslina, te čokolade i naravno povišenog alkohola. Ustvari, ono što je nevjerojatno je koliko ta vina liče na svog ‘vlasnika’ - ili možda on na njih!? Naprosto je nezamislivo da se jednom Deparidieu, stamenom i nabusitom mesojedu, s plućima veličine bačve, u ruci nađe čašica portugalskog Vinho Verdea ili pak naša Vrbnička ?lahtina. Uz njegov karakter, a svakako i pojavu, idu samo jaka i robusna crna vina, upravo onakva kakva on voli, potpisuje i u čijoj proizvodnji aktivno sudjeluje.

Dakle, u slučaju ‘Depardieu’ ne radi se samo o pukom stavljanju slavnog imena na etiketu, već i o ulijevanju truda i ljubavi u boce. Boce, od kojih neke zasluženo i same postaju zvijezde u svijetu vina.

 

piše:  Dražan Šunjić
 

Komentari (0)