Misterij Hrvatskog vinarstva

Kao netko tko je proveo 10 godina u Americi, po povratku u Hrvatsku moram priznati da se nisam mogao pohvaliti sa velikim znanjem o našim vinima, danas, jer prije 10 godina ta slika bila je nešto što nema dodirnih točaka sa sadašnjim stanjem stvari.

U tako kratkom vremenu jedan dio naših vinara je osjetio potrebu za kvalitetom i znao ju prepoznati, tako da sam u zadnjih dvije godine koliko sam ovdje, blago rečeno – ugodno iznenađen -. Proces shvaćanja vina kao kulturološke potrebe a ne alkoholiziranja je sve očitiji, što je još jedan plus Lijepoj našoj.

No kao i sve drugo u životu što poduzimamo i pokušavamo stvoriti, dijelimo na etape ili na stupnjeve, i to je jedini način da se stigne do cilja koji nas može zadovoljiti. Cilj je često izvan dohvata ruke jer istinsko savršenstvo ne postoji ni u čemu pa ni u vinu.

I one najbolje regije i najbolji vinari, (pri tome bih htio naglasiti da u stvari nema najboljih niti vina, niti vinara, već samo kriteriji kojima se mi povodimo u ocjenjivanju najboljih vinara ili vina), imaju svoje uspone i padove, i to je po meni najvažnije i najosnovije, pri daljnjem shvaćanju pojma vina.

Još jedna stvar koja ima presudnu ulogu u pojmovanju vina, je da je ono tu za nas, a ne mi za njega. Zato treba uvijek vino uzimati kao i glazbu ili kazališnu predstavu koja nas nekim svojim elementom zadovolji odnosno obogati, ili ne, i odlučiti koliko smo spremni platiti za taj show.

A show to i je. U punom smislu te riječi. Zašto?
Zato što ne postoje dvije iste pjesme ili predstave, pa tako ni dva ista vina.

Svi mi znamo da vino nastaje, kao i sve drugo iz dva razloga.

1. ljubav prema proizvodu
2. ljubav prema novcu

Naravno da ovo drugo postoji od kada je svijeta i vijeka. Iskreno rečeno, ljudi vole piti alkohol a vino to je u jednom svom segmentu. Ljudi vole piti jeftino, a i to je vino u jednom svom segmentu i ima ga u izobilju i lako ga dobijemo.

Na koncu, da vidimo kako ga dobijemo.

Ništa lakše, ubacimo grožđe u nekakvu veliku posudu, a majka priroda obavi ostalo. Nakon 15-ak dana evo ga, imamo vino. Kako je to jednostavno. Da izračunam. Dvije kile grožđa su otprilike 4 kune, od toga dobijem otprilike litru vina. I evo ga, pijem vino za cca. 5 kuna. Troškovi tankova i sličnog, malo dignu cijenu i vino može ići za 10 kn. I što ja da plaćam 60 kn za butelju, kada imam litru za 10 kn.

Za one koji rade vino isključivo zbog novca, evo to je savršena računica. Lova do krova.

A možda i ne?

To bi nekada davno i prošlo, ali sada, sumnjam. Tu smo otprilike bili prije nekih 10-ak i više godina, ali me raduje da je sada slika skroz drugačija.

Kao što sam naglasio na početku vino, postaje kulturološka potreba, a kao i kod svakog drugog kulturnog sadržaja, treba krenuti na mukotrpan put savršenstva, koji je dug i skup. On prije svega zahtijeva vinarevu, ljubav, vjeru, vrijeme i novac, i rezultat je doista, objektivno skuplji, tim više što ako izostane jedan od ovih elemenata, vraćamo se na staro. Da bi mogli otkriti razlike u vinu, prepoznati sortu i kvalitetu, na nekakav način i ocijeniti, morate ga voljeti, a onda ćete ih razlikovati kao i pjesme svojih najdražih izvođača. Imat ćete omiljene, prosječne, evergreene, hitove i sl.

Nema tu nikakvih misterija ni čudotvornih recepta, nego pokušaja da se iz sortnih grožđa izvuče maksimum njegovih potencijala kroz kontrolirano i vrhunski vođeno, ne samo vinogradarstvo, kao osnovni preduvjet za vrhunsko vino, već i podrumarstvo koje je danas u svijetu, tehnološki i iskustveno na razini umjetnosti. Utjecaj novca u tom procesu je obiman ne samo u smislu same proizvodnje nego i istraživanja i razvoja. Danas postojeći standardi, zahtijevaju količine novca za proizvodnju koje bi još prije 20 godina bile u našim očima doslovno budalaština, no kao svaka tehnologija tako i proizvodnja vina nije ono što je nekada bila. Grožđe je isto, zemlja je ista, ali sve ostalo je drugačije. Od načina sadnje, uzgoja, zaštite, obrade, branja, fermentacije, uporabe kvasaca, malolaktike, filtriranja, i niz drugih sada standardnih radnji (radile su se one i prije, ali puno drugačije) koje su popraćene, jednim nizom strojeva, uređaja, i drugih pomagala, koja su neizostavna da bi mogli ući u tu umjetnost.

I gdje je sada tu Hrvatska?

Ona uči, na iskustvima drugih svjetskih vinarija i na osobnim iskustvima. Jedan niz naših vinarija je zaista požrtvovno i s ljubavlju ušao u taj dio koji nas sada počinje proslavljati u svijetu, i jasno daje na znanje svima da mi imamo puno toga za reći svijetu s našim vinima a pouzdano znam da se proces identifikacije Hrvatske sa vinima u očima svijeta, istina polako, ali ipak počeo dešavati. Zato imam vjeru da je Hrvatska na dobrom putu, da postane zemlja kvalitetnih vina, koja mogu stati uz bok vina koje svijet smatra kvalitetnim.

piše : Dražen Samac

Komentari (0)