GMC umjesto ABC

„Anything But Chardonnay“, odnosno „bilo što osim chardonnaya“ ili skraćeno „ABC“, fraza je kojom se prije desetak godina širom svijeta pokušavalo najpopularnijoj vinskoj sorti svijeta dominaciju zadržati samo u vinogradima, te istovremeno potaknuti vinarsku osobnost kod chardonnaya na policama vinoteka.

Prije tri do pet godina sličnih je apela bilo i kod nas. Izgubili su, srećom, smisao onog trenutka kad je nekolicina ambicioznijih, hrabrijih i(li) školovanijih vinara počela njegovati chardonnaye na kvascima. Riječ je o tehnologiji koja se koristi u Burgundiji, odnosno njenom vinski najbijelijem dijelu Chablisu, odakle pod imenom regije dolaze i najglasovitiji svjetski chardonnayi. Posebna je po tome što vina vriju i odležavaju na kvascima u novim hrastovim bačvicama bez pretakanja najmanje devet mjeseci, samo uz povremeno miješanje.

Vrhunski rezultati tom su tehnologijom postignuti u kutjevačkom Zlatnoj dolini (Vlado Krauthaker) i Đakovštini (Đakovačka vina), ali i u zelinskom kraju (Jarec i Kure), te u potpuno neopravdano najpotcjenjenijoj, ali već nekoliko godina i najambicioznijoj hrvatskoj vinskoj regiji Plešivici. Ovog sam Badnjaka i Božića široj obitelji okupljenoj za blagdanskim stolom (budimo realni, prvenstveno sebi) priuštio šetnju kroz tri različita, ali podjednako dojmljiva plešivička chardonnaya odnjegovana na kvascima u podrumima obitelji Korak, Tomac i Šember.

Korakov i Tomčev chardonnay poput baletnih su prvaka plesali oko sočnog mesa šarana spravljenog u vinu (i to je bio chardonnay, ali onaj „obični“ još jednog vrijednog Plešivičanca Franje Gregorića). Korakov je doslovce očarao mirisom. Kako mi je u podrumu temperatura 12 do 13 Celzijevih stupnjeva ovako kompleksno vino nije trebali ni grijati ni hladiti. Nakon samo par sekundi koliko traje jedna „vrtnja“ čaše, iz nje su provalile arome kruha s maslacom, gljiva, badema, karamela... Na nepcu se osjećala moć vina, ali alkoholi su se javljali taman koliko je trebalo. Mrvicu suzdržaniji na nosu bio je Tomčev Chardonnay Premier, koji je okusom podosta drugačiji. Podjednako je snažnog tijela ali mekaniji. Kao da je prije sazrio, odnosno kao da Korakovom treba još koja godina mirovanja. Greškom se, čini mi se, pokazao redoslijed. Nakon uglađenijeg Tomčevog, divlji bi Korakov bolje pristajao.

Šemberov je chardonnay, pak, gotovo savršeno odgovarao tradicionalnoj Božićnoj purici s mlincima. Izvanredno svjež, a opet dovoljno složenih mirisa, posebno i okusa, izvanredno je zaokružio meso bez umaka.

Da su bili bez etikete sva bi tri chardonnaya bez srama mogla ponijeti francusko nazivlje, primjerice Domaine de Korak, Tomac Grand Crus ili Chateau Chaimber. Nakon ovakvog „tripartitnog“ užitka svako bi Bakhovo dijete, uvjeren sam, englesku frazu ABC s početka ovog teksta zamijenilo frazom GMC – Give Me Chardonnay – odnosno Daj Mi Chardonnay!

piše: Ivo Kozarčanin
 

Komentari (0)