Zemlja dugog bijelog oblaka

Zadnje kušanje koje sam imao priliku posjetiti odvijalo se u New Zeland Houseu na Pall Mallu.

Na samom vrhu zgrade poznatijem kao penthouse dočekala me velika ostakljena prostorija koja mi je prvih nekoliko trenutaka zarobila pažnju spektakularnim pogledom na London. Big Ben, Trafalgar Square, Buckingham Palace - k’o na dlanu. Kad sam odustao od mahanja Njenom Veličanstvu, okrenuo sam se bocama koje su zvale na kušanje. Na moju sreću, bilo je to slobodno kušanje bez predstavnika - inače često prisutnih na takvim događanjima, gdje kušač iz obzira prema njima s mukom mora potiskivati refleksne grimase kad naleti na loše vino. Na ovom su kušanju u New Zealand Houseu, gle čuda, na repertoaru bile posljednje berbe novozelandskih vina.

Novi Zeland sa svoja dva otoka smješten je na pola puta između ekvatora i južnog pola, nekih 1500 km istočno od Australije. Abel Tasman - po kome je Tasmanija dobila ime – prvi se, bar kad su Europljani u pitanju, iskrcao na obalama Novog Zelanda ljeta Gospodnjeg 1642. Maori se nisu oduševili šarenim perlicama i ogledalima kao što je bilo očekivano, a ni nezvanom gostu, pa je Tasman bio prisiljen u kratkom roku napustiti zemlju dugog bijelog oblaka, kako je domaćini nazivaju. Prošlo je više od stoljeća do posjete drugog gosta bez pozivnice; ovaj put bio je to iskusni kapetan James Cook koji je izgleda folirao bolje od Tasmana, jer je nakon njegovog iskrcavanja uslijedila kolonijalizacija otočja od strane Cookove majke i moje maćehe: Velike Britanije.

I tu kreće naša priča o novozelandskom vinu. Britanski imigranti zasadili su prvu vinovu lozu 1819. godine, a zapisi o prvom vinu bilježe se tek 1839. Kako Britanci nisu imali iskustva (čitaj: pojma) o vinovoj lozi i vinogradarstvu, na kvalitetu su čekali više od pola stoljeća. Tada nadire novi val imigranata, mnogo iskusnijih po pitanjima loze i vina - Dalmatinci. Sve do danas, dalmatinska prezimena kao sto su Nobilo, Babich, Fredatovich, Selak, Brajkovich i Delegat mogu se naći na etiketama vrhunskih novozelandskih vina.

Međutim, brojnija i imućnija anglosaksonska imigracija zahtijevala je proizvodnju isključivo desertnih vina. Da bi uspjeli prodati vino, Dalmatinci su bili prisiljeni proizvoditi porto i šeri, pa je rađena samo mala količina običnog bijelog i crnog vina za osobne potrebe. Prvi pomak od desertnih vina pokreće Mate Selak, koji tek 1950. radi prvi “claret”, suho crno vino, a kasnije i bijelo. Mate je “kriv” i za jedno od prvih pjenušaca s Novog Zelanda koji je nazvao “Champelle”.

Sve do sredine 80-ih samo su Novozelanđani imali priliku kušati svoje vino, a onda, preko noći, jedan ga Sauvignon Blanc postavlja na internacionalnu vinsku kartu. Izrazita aroma eksplozije egzotičnog voća i svježina grejpa i ostalih citrusa daju novozelandskom Sauvignon Blancu osobnost i čine ga lako prepoznatljivim na slijepim kušanjima.

Danas Novi Zeland proizvodi 102 milijuna litara vina godišnje, što je 12 puta manje od jednog Bordeauxa. Od toga više od 50% ide na izvoz gdje je Velika Britanija najveći uvoznik s 41% udjela. Dokaz o kvaliteti novozelandskih vina je i podatak da je prosječna cijena koju su Britanci spremni platiti po boci £5.97, dok je za ostale zemlje prosjek £3.79.

No vratimo se našem kušanju i brošuri koja mi govori da su ispred mene slovom i brojem 162 novozelandska vina. Čula su me nažalost ograničila da propisno probam više od trećine tih vina, a ovaj je tekst i to opet eliminirao na one vrijedne spomena.

Prvi na redu bio je viognier, bijela sorta za koju se vjeruje da je naša vugava. Iz ove, pretpostavljam, prve berbe viogniera za Novi Zeland predstavljeni su Coopers Creek, Gisborne ‘05 i Trinity Hill “Gimblett Gravels”, Hawke’s Bay ‘05. Uzimajući u obzir starost, točnije mladost loza, te sudeći po kušanju navedenih, budućnost ove sorte je vrlo svijetla.

Slijedilo je dvadeset rizlinga koji su me ugodno iznenadili, ne samo kvalitetom već i varijacijama od regije do regije. Kvalitetom se izdvajaju Richardson Riesling, Waipara ’05 s izrazitim mirisom zelene banane i osvježavajućim okusom citrusa i začina, te Carrick Riesling, Central Otago ’05, s kompleksnom mineralnom i cvjetnom aromom, punim okusom kombinacije breskve i marelice te cimetom na kraju.

Zatim je na redu bio Pinot Gris ili Sivi Pinot koji uživa sve veću popularnost. Mene nije naročito impresionirao, s iznimkom Babich Pinot Grisa, Marlborough ‘05 sa cvjetnim mirisom, pretežno kamilice i minerala, okusom breskve i limuna, što ga čini idealnim za aperitiv.

Grove Mill Pinot Gris/Pinot Blanc/Gewurztraminer, Marlborough ’05 oduševio me predivnim mirisom ružinih latica i marakuje, te polusuhim okusom zrele kruške i manga s dugim završetkom citrusa i đumbira.
 
Nakon toga… 67 Sauvignon Blanca među kojima osam “dalmatinskih”. Od Dalmatinaca izdvajam Nobilo “Five Fathoms”, East Coast ’05 s izrazitim mirisom dunje i svježe pokošene trave, umjerene kiseline, dok okusom vlada zelena kruška. Zatim su tu Babich i Selak koji dijele bodove i cijenu; Babich Black Label, Marlborough ’05 ima predivnu aromu zrelog egzotičnog voća i citrusa, okusom dominira crveni grejp s umjereno pikantnim završetkom, te malo višom razinom alkohola. Selaks Premium Selection, Marlborough ’05 posjeduje bouquet egzotičnog voća i ogrozda, okus je kombinacija limuna i manga s povišenom kiselinom i umjerenim alkoholom. Najviše me se ipak dojmio Babich Winemaker’s Reserve, Marlborough ’05, s kompleksnom aromom marakuje, manga, cvjetne livade te predivno ukomponiranog hrasta. Punog je okusa s velikom koncentracijom egzotičnog voća, uz balansiranu kiselinu i alkohol.

Ipak, “naši” još uvijek nisu dorasli klasicima među novozelandskim Sauvignonima poput: Framingham, Marlborough ’05, mog osobnog favorita, Wither Hills, Marlborough ‘05, Saint Clair, Marlborough ‘05, Spy Valley, Marlborough ’05 i, naravno, nezaobilaznog Cloudy Bay, Marlborough ’05.

Napokon sam došao i do Chardonnaya od kojih ću spomenuti Kemblefield Estate “The Distincion” Hawke’s Bay ’04 te Felton Road Barrel Fermented Chardonnay, Central Otago ’04.

I kad je sve počelo poprimati isti okus, isti miris, došao sam do meni još uvijek najdražeg novozelandskog vina kojem ni ovako umoran i sit vina nisam mogao odoljeti: Felton Road Block 3 Pinot Noir ’04 iz Central Otaga. Ulio sam ga više nego što je bilo potrebno za kušanje i s čašom u ruci u stilu Bonda, Jamesa Bonda, okrenuo se još jednom ka svjetlima grada. Do idućeg vina, do idućeg kušanja…

piše:  Dražan Šunjić

Komentari (0)