Kako doći na Hvar

Kada pomislimo na Hvar, pomislimo na otok vrijeska, sunca i cvrčaka, otok lavande, kadulje i vina, otok ružmarina i osamljenih uvala, prekrasnih preplanulih djevojaka i momaka koje žeđ gase u Carpe diemu, uh jedva čekam da opet provirim svoj nosić tamo.

I sada kada svi gotovo znate sve red je da se upoznate sa prebogatom povijesti ovog prekrasnog otoka. Zijev, zijev? E, nije. Ima malo da se načekate dok Vas ne uputimo u neotkrivena Vam gastro i ine tajne ovog otoka i da naučite ponešto o njemu.
Dakle krenimo.

Budući da se Hvar nalazio u središtu glavnih pomorskih putova, povijest je ovdje ostavila brojne tragove, možda više no na bilo kojem drugom jadranskom otoku. Nalazi iz Grapčeve i Markove spilje omogućili su arheolozima identifikaciju takozvane Hvarske kulture (3500 – 2500 pr.n.e.). Primjerci bojane i rezbarene keramike s raznolikim spiralnim motivima pripadaju najdojmljivijim produktima predilirskog doba. Dio su raširene Egejske kulture ali na Hvaru doživljavaju daljnji razvoj.

Grad Pharos utemeljili su jonski grci Parani u najdubljoj uvali na sjevernoj strani otoka. Dogodilo se to 385/4 pr.n.e., u četvrtoj godini nakon 98. Olimpijskih igara. Parane je na otok pozvao sicilski despot Dionizije Stariji, utemeljitelj Isse, prve grčke kolonije na Jadranskom moru. Cilj je bio sagraditi prikladnu bazu za vojnu i trgovačku ekspanziju, koja bi ovisila o matičnoj državi Sirakuzi. Drevni je Hvar bio poprište prve poznate pomorske bitke na Jadranu, u kojoj je grčka flota pod vodstvom eparha Isse porazila starosjedioce, ilirsko pleme Liburna koji su time izgubili nadzor nad središnjim Jadranom. Izvještaj o tom događaju daje nam antički povijesničar Diodor iz Sicilije.

Pharos je bio pretežno agrarna kolonija. Plan podjele polja na plodnoj starogradskoj ravnici izuzetan je povijesni dokument. Temeljna jedinica podjele zemlje bio je izduženi četverokut površine 80 hektara. Time se razlikuje od katastara kasnijih rimskih kolonija pronađenih na kopnu (Salona, Iadera, Pola).

Nakon pada sirakuškog carstva, sredinom 4. st.pr.n.e., Pharos se našao nezaštićen od provale Ilira. U periodu 229-219 pr.n.e., postao je sjedištem najslavnije povijesne ličnosti otoka Hvara, Demetrija Hvaranina. Nakon što su Rimljani porazili ilirsku kraljicu Teutu, Demeterije je neovisno vladao čitavim područjem od rijeke Krke do Drača. Sklopio je dogovor s Histrima protiv Rimljana (221-220 pr.n.e.), no Rimljani su naposlijetku razrušili zidine Parosa (219 pr.n.e.) a Demetrije se sklonio kod makedonskog kralja Filipa V. Time cijelo područje Ilira potpada pod rimsku vlast.
Nakon što se Pharos oporavio, sredinom 2. st.pr.n.e., odaslao je delegaciju na Paros u Delfe, a u vezi nekakve epidemije (možda malarije) koja je izbila u koloniji, o čemu svjedoče fragmenti jednog grčkog natpisa. Saznajemo nadalje o trajnim napetostima između starosjedilaca Ilira i kolonizatora Grka te o podjeli otoka. U natpisu se spomiju gradska skupština (boule), tajnik (grammateos), blagajnik, članovi vrhovnog vijeća (pritanei), vlastodršci (arhontei)…

Iz toga bi se moglo zaključiti da je državna uprava Pharosa bila slična onoj u Ateni, usprkos činjenici što se nalazila pod rimskom vlašću. Jedan fragment natpisa upućuje na to da su Rimljani gradu Pharosu ponovno uveli “pravo njihovih očeva” i stanovnicima dali određeno područje na upotrebu 40 godina (vjerojatno istočnu polovicu ravnice između Starog Grada i Jelse).
Sve se to odvijalo nedaleko ilirske utvrde Tor i plodnog zemljišta koje je ostalo u rukama starosjedilaca i nakon osnutka kolonije. Diodor izvještava da su starosjedioci nastavili živjeti na izuzetno dobro utvrđenom mjestu, potpuno neometani od bilo koga. Arheolozi vjeruju da je to ilirsko naselje bilo smješteno zapadno od današnjeg sela Dol, na lokalitetu Purkin Kuk (274 m), impresivnoj utvrdi sa snažnim “ciklopskim” zidinama.

Rimljani su sredinom 2 st.pr.n.e. započeli niz napada na ilirska plemena, između ostalih na Delmate. Za svoje su strateške i logističke ciljeve koristili luke na otoku Hvaru, kao i one na Paklenim otocima i šumovitom otočiću Šćedru. Na Šćedru (rimskoj Tauridi) nalazilo se utočište za brodovlje.

U rimsko se doba na otoku Hvaru nalazila čitava mreža poljodjeljskih i ladanjskih kuća u blizini izvora pitke vode, dok se veća koncentracija zgrada nalazila na području današnjih  gradova Hvara, Staroga Grada i u okolici Jelse. Istočno naselje Sućuraj, smješteno na slabije naseljenom dijelu otoka, očuvalo je svoj pretpovijesni način života sve do modernog doba. Vinko Pribojević u svom renesansnom pohvalnom govoru o Hvaru i Slavenima održanom 1532. godine spominje mozaike, a opat Alberto Fortis u 18. stoljeću upućuje na drevni brodolom kod najudaljenijeg promonitorija. To je prvi zabilježeni navod u pomorskoj arheologiji na ovoj strani Jadrana. Rimska je Pharia, kao amicus et socius populi Romani u 2.st.pr.n.e., kasnije bila unaprijeđena u status autonomne općine, vjerojatno u doba Cezara ili Oktavijana koji je u vrijeme svoje kampanje za Srednju Dalmaciju plovio pored Hvara 34.g. pr.n.e.

U to je vrijeme Hvar bio otok vinogradara, ribara i trgovaca, što potvrđuju brojni arheološki nalazi: od keramičkih fragmenata iz Grapčeve spilje koji prikazuju brod s dva jedra i spiralno oblikovanim izvijenim pramcem do natpisa i reljefa. Način života u drevnom Hvaru nadalje nam otkrivaju nalazi pomorske arheologije povezani s brodolomima trgovačkih brodova.
Pisani izvori donose nam malo podataka o otoku u vrijeme kasne antike. U ranom Srednjem vijeku, Hvar je zajedno s ostalim srednje-dalmatinskim otocima pripadao području uprave Hrvata Neretljana. Venecija je okupirala Hvar 1147. godine te uspostavila biskupiju u okviru zadarske Nadbiskupije. No, hrvatsko-ugarski kralj Bela III uspio je povratiti Dalmaciju i Hvar pod svoju vlast. To se zbilo nakon 1180. godine. Na sinodu splitske crkve, 1185. godine, odlučeno je da hvarska biskupija postane dijelom splitske nadbiskupije. Venecija ponovno osvaja otok 1278. godine i obnavlja grad s vlastitim biskupom na mjestu današnjeg Hvara. Godine 1292. odlučeno je da treba sagraditi zidine oko grada i samostana koji je bio biskupovo sjedište. Čitav pothvat bio je dovršen 1450. godine. Pa ipak, nije bilo moguće zidinama obuhvatiti cijeli grad, budući da se prostirao preko dva brežuljka koje razdvaja ravnica Pjaca, močvarni dio uvale koja se protezala gotovo do katedrale.

Venecija je prekinula tradiciju klanova na otoku (prethodno je vlast bila u rukama moćnih obitelji poput Kačića i Šubića) i uvela sistem komuna. Hvarski plemići Juraj i Galeša Slavogosti pobunili su se protiv Venecije 1310. godine. Statut komune bio je prihvaćen 1331. godine. Otok ponovno postaje dijelom hrvatsko-ugarskog kraljevstva 1358. godine, a potom potpada pod bosanske kraljeve pa čak i Dubrovnik – do 1420. kada dospijeva po treći put pod Veneciju, koja se te godine zagospodarila i ostatkom Dalmacije. Takve su političke prilike ostale na Hvaru sve do pada Republike Venecije 1797. godine.
Krvavi ustanak 1510. godine, usmjeren protiv okrutnih plemića, je predvodio Matija Ivanić zahtijevajući jednaka prava za sve. Trajao je više od pet godina i naposlijetku bio ugušen od strane venecijanske flote koja je poharala Vrbosku i okrutno kaznila ustanike, što je prikazano na fresci u Kneževom dvoru. No, tijek svakidašnjeg života u Hvaru od 15. st. do kraja 18. st. je bio pod snažnim utjecajem događaja na takozvanom “Turskom kopnu”.
Turci su okupirali makarsko područje, udaljeno svega nekoliko milja od istočnog dijela otoka. La Serenissima, kako su nazivali Veneciju, je uspjela obraniti svoj pomorski zid od Turaka, unatoč teškoj ekonomskoj i demografskoj situaciji u cijeloj Dalmaciji. Hvar je postao glavna venecijanska luka na istočnoj obali Jadrana a glavni je cilj Venecije bio imati dobro utvrđen grad. No, Hvar, Stari Grad i Vrboska bili su potpuno poharani u napadu turske flote pod vodstvom alžirskog namjesnika Ulug Alije 1571. godine. Lokalno je plemstvo i stanovništvo preuzelo inicijativu i u 16. stoljeću fortificiralo crkve u Vrboskoj i Jelsi, samostan u Starom Gradu ponad Hektorovićeva Tvrdalja, malu tvrđavu u Sućurju (1613.) i dvije kule u Zastražišću (1624.).

Otok je doživio procvat u 16. stoljeću, kada je s povećanim uzgojem vinove loze proizvodnja vina ne samo zadovoljavala lokalne potrebe već i omogućavala izvoz. Ribarstvo je također predstavljalo važan izvor prihoda lokalnog stanovništva. Godine 1512. žitelji Poljica su proizveli gotovo 5000 barila slanih srdela i jedanko toliko slanih skuša. Povjesničar Pribojević potvrđuje činjenicu da je postojalo 180 brodova za ljetni ribolov, kao i velik broj teretnih brodova, od kojih su neki plovili čak do Engleske. 
Brodogradnja je također bila veoma važna. Kralj ?igmund 1416. godine traži od otoka Hvara da mu pošalje vješte brodograditelje za gradnju galija, brzih lađa na vesla i jedra i brigantina. Bilo je 300 šupera u 15. stoljeću, ali se njihov broj u drugoj polovici 16. stoljeća smanjio na 40. Glavni razlog tome bila je devastacija borove šume uslijed požara koje su uzrokovali pastiri. Hvarska luka je imala vrsni nautički primat. Samo je tokom 1853. i 1854. godine gotovo 10 000 mornara pod 17 različitih zastava prošlo hvarskom lukom. U to vrijeme su u gradu Hvaru postojala četiri konzulata: Grčke, Parme, Papinske države i Napulja.

Godine 1797. Hvar dospijeva pod austrijsku vlast, koja traje do dolaska Francuza 1806. Naredne su godine grad bombardirali Rusi s uporišta na obližnjem otočiću Galešniku. Austrijanci su ponovno okupirali otok 1813. godine i njime vladali tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, kada je otok prolazio kroz relativno prosperitetno razdoblje. U kuli samostana Venerande osnovana je 1858. godine danas najstarija meteorološka stanica u Hrvatskoj, koja je pomogla u promociji hvarskog turizma.

Higijeničko društvo, prvo turističko društvo u Europi, osnovano je 1868. godine. Otprilike se u isto vrijeme pristupilo obnavljanju svih otočkih luka, podignuti su novi svjetionici i isušena malarična područja u okolici Jelse, Vrboske, Staroga Grada, Sućurja i ostalih manjih sela. Prva cesta koja povezuje Jelsu, Pitve i Vrisnik dovršena je tek 1907., a ona od Jelse do Hvara 1936. godine. Prije toga su stanovnici Jelse putovali do Hvara brodom iz Staroga Grada preko Splita ili su taj put prelazili na mulama i magarcima gotovo devet sati.

Jedan od sudbonosnih događaja europske povijesti 19. stoljeća zbio se u Hvarskom kanalu nadomak otoka Visa. Austrijska flota, sastavljena većinom od Dalmatinaca, pod vodstvom admirala Willhelma von Tegetthoffa, porazila je 20. srpnja 1866. trostruko jaču talijansku flotu. To je bila poslijednja pomorska bitka koja se vodila na tradicionalan način, izravnim srazom brodova.
U studenom 1919. godine talijanska je vojska nakon dugih borbi okupirala otok. Njihova je okupacija trajala do potpisivanja Rapalskog ugovora 1921., kojim je Hvar, kao i gotovo cijela Hrvatska, postao dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije nazvane Jugoslavija, koja je nakon Drugog svjetskog rata postala Socijalistička Federativna Republika Jugosavija. Otok se modernizirao u drugoj polovici 20. stoljeća, poprimajući sve pozitivne i negativne karakteristike modernog doba. Nakon priznavanja Hrvatske kao neovisne države, 15. siječnja 1992. godine., Hvar je dobio novi administrativni status u okviru cjelovite teritorijalne organizacije koja je bila provedena.
Draži kojima Vas otok Hvar može zavesti su nebrojene; bogatstvo i intenzitet boja, mirisa i okusa - koji nas tjeraju da pribjegnemo klišejima u nemogućem pothvatu dozivanja njegove ljepote jednom pričom - za nas su zapravo tek dio njegove osebujnosti. Koji god put da Vas dovede do Hvara - bilo da je to šarm drevne povijesti ili svježiji tragovi ništa manje zanimljivih legendi o zanosnim noćima, feštama, originalnim ljudima - tek će Vas spojem svega toga ovaj otok zaista zarobiti.
 
Iz te čarobne teksture izvlačimo jednu nit, da bi Vas vinskim putima otoka Hvara poveli u šetnju na kojoj ćete okusiti otkriće. Jer to je tek početak pustolovine. Dalje ćete moći i sami.

Komentari (0)