Madrid

Originalno, Madrid je staro maursko naselje na stjenovitom vrhu između planina Gauderrama i doline Manzanares. Grad je bio skromno provincijsko mjesto bez izričite važnosti kada je 1561. Philip II objavio kako namjerava preseliti svoje domaćinstvo ovdje.

Njegov otac, Charles V, često je lovio u okolici Madrida, ali nije postojao niti jedan očigledan razlog za biranjem ovog grada kao prijestolnice osim Philipove opsesije za geometrijskom preciznošću. Madrid se, naime, nalazi u samom sjedištu iberijskog poluotoka.

Poslije dolaska kraljevskog dvora, ljudi iz cijele zemlje počeli su se skupljati. Na početku XVII. stoljeća i po dovršetku izgradnje kraljevske palače Buen Retiro i Plaze Mayor, monumentalnog trga gdje su se tadašnji stanovnici okupljali kako bi promatrali borbe s bikovima, cirkuse i javna smaknuća, Madrid je usvojio obilježja glavnog grada.

Kao takav Madrid je bio manji i neugledniji u usporedbi s ostalim evropskim prijestolnicama.
Rast je bio ograničen nedostatkom pitke vode i postojanjem poreznih zakona gdje se carina plaćala na svaku robu koja je ulazila gradske zidine. U bojazni gubljenja prihoda od poreza, pohlepni gradski oci donijeli su dekret kojim se zabranjuje proizvodnja bilo čega izvan gradskih zidina. Kao rezultat, zgrade izgrađene za vrijeme XVII, XVIII i ranog XIX stoljeća stisnute su unutar zidina. Promjena je nastupila u pedesetim godina devetnaestog stoljeća kada je prva željeznica povezala Madrid s ostatkom Španjolske, kanal Isabele II osigurao alternativnu opskrbu pitke vode i kada je ukinut zakon o ograničavanju grada unutar starih gradskih zidina. Stanovništvo Madrida popelo se na brojku od jednog milijuna do 1900, a do današnjih dana naraslo je još pet puta.

Rezultat svega šizofrenični je grad s hrpom starih građevina natrpanih u povijesni centar okruženih s kilometrima visokih apartmanskih blokova koji smještaju milijune došljaka. Pogled s vijadukta s Calle Bailen pogled je na moderni Madrid koji se uzdiže iz ravnice i to na stanove od betona i stakla gdje žive i ogovaraju jedna drugu neurotične domaćice, zbiljske i filmske junakinje Pedra Almodovara.

Okrenuvši se nazad prema starom centru, palača Buen Retiro je nestala, s većinom svojih samostana, ali preživjela je Plaza Mayor, kao i srednjevjekovna Plaza de la Villa.

Slijetanje u zračnu luku Barajas je poput dolaska na filmski set za snimanje jednog od špageti westerna Sergia Leonea, ali i za bacanja pogleda na ruralne madridske korijene. Otiđite na Plaza de Espana ili Parque de las Vistillas i pogledajte preko rijeke Manzanares i što je nekad bio gradski zid. Odavde pogled prelazi u staro kraljevsko lovište Casa de Campo i zelene padine Guadarrama planina.

Ono što Madrid nije to su modernistički prizori i nove građevine. U Madridu ne nalazimo niti približno nešto poput arhitektonskih pučeva kao u drugim španjolskim gradovima poput Gehryevog Guggenheima u Bilbau i Caltravinog Alamillo mosta u Sevilli. Kao prvi razlog je nedostatak prostora u prenatrpanom povijesnom centru. Kao drugi, general Franco, za razliku od svojih diktatorskih kolega Mussolinija i venecuelanskog Marcos Perez Jimeneza, nije bio poklonik arhitektonskih „ispada“. On je prihvatio Hitler-Speeerovu školu fašističkog urbanog planiranja podržavajući je sa slavnom španjolskom prošlošću. Kada se Luis Bunuel 1960. godine vratio u Madrid snimati svoj film Viridiana iznajmio je apartman u tada jedinom neboderu u centru grada.

Danas se u Madridu nalazi mnogo više pokušaja izgradnje u visinu, ali i četvrt stoljeća nakon Francove smrti grad polaže više na restauriranje starih vrijednosti nego izgradnju novih. 

Bolnica iz XVIII. stoljeća, koja danas predstavlja Reina Sofia muzej i uredski blok iz 1960. koji je Rafael Moneo pretvorio u novi dom umjetničke kolekcije Thyssen mogli su, a i trebali su, postati madridski pandan londonskoj Tate galeriji ili helsinškoj Kiasmi. Ali nisu. Vožnja gore i dole u staklenom liftu koji je Ian Ritchie postavio na fasadu Reine Sofie još i predstavlja određenu kompenzaciju. Ali sve što Thyssenova zbirka može ponuditi je pogled na portrete Ricarda Macarrona, vjerojatno nenamjerno parodijske, koji predstavljaju dobročinitelje zbirke: Barona Hansa-Heinricha Thyssen Bornemisza i ljupke Tite, njegove četvrte supruge i bivše miss Španjolske. Ne propustite zamjetiti Titinu odjeću- bijela haljina za bal s krilima, kao rađena za seriju Dinastija, prikopčena na drago kamenje u stilu Elizabeth Taylor i s posebnim modnim detaljem u liku malog pekinezera, sklupčanog uz njena stopala.

Zaključimo kako nema previše smisla tugovati za primjercima moderne arhitekture u Madridu kad je stari grad tako fascinantan. Gdje god da pođete putovanje je to kroz vrijeme. Prođite pored Puerta del Sol i možete zamisliti Cervantesa kako sudjeluje u političkom ogovaranju na mentideru. Srknite espresso u fantastično restauriranom Cafe del Circulo de Bellas Artes i ne možete si pomoći prestati razmišljati o Picassu kako boravi ovdje za vrijeme svojih studentskih dana. Ušetajte u Hotel Palace i oživjeti ćete puteve Salvadora Dalia i Frederica Garcie Lorce koji su navraćivali ovdje u dvadesetim godinama prošlog stoljeća kako bi vidjeli Jackson Brothers jazz band tek pristigao iz New Yorka.

Jedna od radosti Madrida je, da poput Pariza i Beča, to je stoljetno stari grad koji živi. Uzmite na primjer apartmanske zgrade koje je, nakon pada starih gradskih zidina na početku XIX. stoljeća, Marques de Salamanca podignuo u bregovitim ulicama oko Calle Serano. Marques je financijski propao, ali te iste zgrade koje su ga bankrotirale sada su dom galerijama, antikvarijarnicama i Luis Vuitton i Versace dućanima koji su učinili četvrt Salamanca u Madridu poput Madison Avenije. Parque del Retiro, kao drugi primjer, je nekad bio teren palače Philipa IV, a danas je zatrpan s madrlenosima koji šetaju između nekadašnjih kraljevskih ružičnjaka, smijući se sumornim proročanstvima čitača tarota ili pripremajući se za nadolazeće svjetsko prvenstvo u nogometu nabijajući loptu između dva stabla.

Odšećite tada niz Gran Via, doslovce u prevodu veliku aveniju, za čiju izgradnju je bilo potrebno demolirati desetak i više uskih ulica na početju XX. stoljeća kada su madridski oci odlučili izgraditi cestu dovoljno široku da ugosti automobile.

Tada posjetite Chuecu gdje ćete najbolje iskusiti značenje dugih, dugih madrileno noći. Uske uličice koje ovdje izlaze na Gran Viu oduvijek su imale u sebi drugačiji štih. Nazad u XVIII stoljeću ovdje se nalazio Calle Hortalez, zatvor za prostitutke gdje su bludne žene, ili žene prozvane bludnicama od strane vlastitih obitelji, bile zatočene i gdje im je jedina mogućnost povratka na slobodu bila udaja, ili odlazak u samostan. Danas, to je središte madridske gay scene i dom zavodljivo ljigavom Hotel Monacu. Počevši kao samo još jedna apartmanska zgrada u Chuecu, Hotel Monaco je bio pretvoren, od strane jednog industijalca, u njegovu privatnu kuću za zabave i ponovo pretvoren u bordel nakon što je isti prekinuo sa svojom ljubavnicom. Kao bordel posao je cvjetao. Čak je i kralj Alfonso XIII bio redovita mušterija. On je redovito zauzmao sobu 20 gdje je dolazio s gudačkim kvartetom, koji je serenadom podržavao njegovu kraljevsku veličinu sviravši iza zastora.

Komentari (0)